Spolno prenosive bolesti su zarazne bolesti uzrokovane bakterijama, virusima i parazitima koje se prenose sa zaražene na zdravu osobu spolnim kontaktom putem tjelesnih tekućina (npr. sjeme, krv, vaginalna tekućina). Neki uzročnici, primjerice klamidija, mogu se prenijeti i neizravnim kontaktom kao što su bazeni ili ručnici. Osim vaginalnim odnosom, uzročnici spolnih bolesti mogu se prenijeti i oralnim te analnim odnosima. Čak i pravilna uporaba prezervativa nije garancija da neće doći do prenošenja uzročnika i zaraze.
Rizično spolno ponašanje podrazumijeva rano stupanje u spolne odnose, često mijenjanje partnera ili višestruki partneri, homoseksualni odnosi, odnosi s osobom za koju se zna da je zaražena, odnosi bez zaštite i sl. Rizično spolno ponašanje tako se naziva jer višestruko povećava vjerojatnost od zaraze navedenim patogenima i razvoja bolesti, prenošenja istih na druge zdrave osobe a kod žena i na novorođenče. Osobe vrlo rizičnog spolnog ponašanja nerijetko su zaražene i s nekoliko uzročnika istovremeno.
Najčešći bakterijski uzročnici uključuju Klamidiju, Gonoreju, Sifilis, Ureaplazma i Mikoplazma. Najčešći virusni uzročnici Hepatitis, HPV, Herpes i HIV. Stidne uši, svrab, kandidijaza i trihomonijaza uzrokovane su parazitima, gljivicama i protozoama.
Klamidija (Chlamydia trachomatis) je bakterija koja se najčešće prenosi spolnim putem, ali može doći i do neizravnog prijenosa putem npr. bazena ili ručnika, jer klamidija može preživjeti određeno vrijeme i izvan stanice.
Gotovo 80% žena i oko 50% muškaraca nema nikakvih znakova i simptoma bolesti. Onda kada se simptomi pojave, kod muškaraca najčešće uključuju tegobe prilikom mokrenja (bol, peckanje, iritacija, promijenjen mlaz), te iscjedak iz spolovila. Kod žena su simptomi rjeđi, a uključuju učestalo mokrenje, bol ili peckanje prilikom mokrenja, neobičan iscjedak ili krvarenje iz rodnice, vrućicu i bolnost pri spolnom odnosu.
Opasnost od klamidijaze leži upravo u tome što je tako često bez simptoma, pa se s toga otkriva kasno, kada se pojave simptomi proširenja zaraze na druge organe. Kod muškaraca može uzrokovati upalu mokraćne cijevi, prostate, debelog crijeva te upalu pasjemenika što u konačnici može imati ozbiljne negativne posljedice na plodnost. Kod žena je ta opasnost mnogo izraženije jer je bolest češće bez simptoma, dok je istovremeno širenje na druge organe olakšan. Najviše se strahuje od razvijanja tzv. upalne bolesti zdjelice - širenje infekcije na maternicu, jajovode i jajnike, koji mogu imati ozbiljne posljedice uključujući stalnu (kroničnu) bol u zdjelici, ektopičnu trudnoću ( izvanmaternična trudnoća) i neplodnost.
Dijagnoza se postavlja kliničkom slikom i bakteriološkim pretragama brisa mokraćne cijevi kod muškaraca odnosno vrata maternice kod žena te mlaza mokraće.
Klamidija se liječi antibioticima, ali često jedna kura nije dovoljna. Terapija traje 2-4 tjedana, a važno je da se istovremene liječe oba partnera. Nakon šest tjedana bakteriološki pregledi se ponavljaju da se ustvrdi uspješnost terapije. U slučaju neuspjeha, terapija antibioticima se ponavlja do uspjeha.
Gonoreja, poznata i kao triper ili kapavac je spolno prenosiva bolest koju uzrokuje bakterija imenom Neisseria gonorrhoea. Gonoreja se prenosi bilo kojim oblikom spolnog odnosa (vaginalni, oralni, analni), i vrlo je zarazna, odnosno ako je jedan partner zaražen, visoka je vjerojatnost da će doći do zaraze i zdravog partnera, a poznato je i da lakše dolazi do prijenosa s muškarca na žene. Moguć je i prijenos s majke na dijete za vrijeme poroda, s negativnim posljedicama za novorođenče. Ovisno o načinu prijenosa, početna infekcija može biti na spolovilu, ždrijelu ili rektumu, a poslije može doći i do širenja na druge organe.
Gonoreja se razlikuje od većine drugih spolno prenosivih bolesti po tome što češće pogađa muškarce kada je u pitanju razvoj simptoma. Od zaraženih muškaraca oko 50% će ih imati simptome, dok će simptome imati samo 20-30% žena. Glavni simptomi gonoreje na penisu u muškaraca su jako i neugodno pečenjem pri mokrenju, mutna mokraća, bolovi i gnojnim iscjedak iz mokraćne cijevi. Gonoreja na ždrijelu i rektumu rjeđe uzrokuje simptome, a oni su najčešće bolovi i nelagoda. Simptomi koji prevladavaju kod žena su vaginalni iscjedak, mokraćne tegobe, bol u donjem dijelu trbuha, bol u zdjelici i bolnost pri spolnom odnosu.
Ako bolest ostaje dugo ne liječena, povećava se rizik od širenja zaraze na druge organe. Do širenja dolazi putem krvi, ili direktno širenjem na okolne strukture. Posljedice dugog neliječenja mogu biti opasne i ugrožavajuće, pa je stoga važno liječenju pristupiti u ranijoj fazi bolesti. Širenje na druge organe prvenstveno uključuje kožu i zglobove, a rijetko može uzrokovati čak i upalu srca (endokarditis) i moždanih ovojnica (meningitis). Kao i kod infekcije klamidijom, i kod gonoreje se strahuje od razvijanja upalne bolesti zdjelice - širenje infekcije na maternicu, jajovode i jajnike, koji mogu imati ozbiljne posljedice uključujući stalnu (kroničnu) bol u zdjelici, ektopičnu trudnoću (izvanmaternična trudnoća) i neplodnost.
Dijagnoza se temelji na bakteriološkim pretragama briseva. S obzirom na to da su neki simptomi isti kao i u nekih drugih spolno prenosivih bolesti te s obzirom na mogućnost zaraze s više uzročnika, potrebno je napraviti kompletnu mikrobiološku obradu. Jednom kada se uspostavi dijagnoza, može se pristupiti liječenju, a potrebno je liječiti oba partnera.
HPV je ime skupine virusa koja broji više od 100 tipova virusa, a više od 30 ih uzrokuje spolno prenosive bolesti. Unatoč nazivu, dokazano je da do infekcije ne dolazi isključivo spolnim odnosom, već je dovoljan bliski kontakt za prijenos i infekciju. Virus prikazuje veliku varijabilnost, ovisno o točnom tipu, tako da ih se ugrubo djeluje na HPV visokog, srednjeg i niskog rizika.
Ovisno o točnom soju HPVa, razlikuje se i simptomi bolesti. Najveći dio zapravo prolazi bez simptoma, a osoba može biti nositelj virusa bez infekcije, te bez svoga znanja virus prenijeti na druge partnere. Kada se simptomi pojave, oni su gotovo uvijek u obliku bradavica na spolovilu, koji mogu ali ne moraju biti vidljivi. Kod muškaraca te se bradavice najčešće nalaze oko korijena penisa, dok se kod žena promjene mogu primijetiti na vanjskom spolovilu, ali promjene mogu zahvatiti i vrat maternice.
HPV visokog rizika (HPV 16 i 18) su sojevi koji mogu izazvati karcinome u žena i muškaraca. Kod žena mogu uzrokovati karcinome vrata maternice i spolovila, a kod muškaraca karcinom penisa.
Redovitim PAPA testom mogu se na vrijeme otkriti promjene kod žena i prije nego što postanu zloćudne.
Pravog lijeka za HPV trenutno još nema, tako da se liječenje bazira na liječenju promjena izazvanih virusom, a trenutno su u razvoju i cjepiva.
Mycoplasma hominis, Ureaplasma urealyticum i Mycoplasma genitalium najčešći su bakterijski uzročnici iz obitelji Mycoplasmataceae, i često se izoliraju u simptomatskim infekcijama urogenitalnog trakta. Zajedničko im je da nemaju staničnu stijenku koja inače daje oblik bakterijskim stanicama, stoga mikoplazme i ureaplazme mogu biti raznolikog oblika. Istovremeno, većina antibiotika koji se danas koriste u borbi protiv bakterijskih infekcija uništavaju upravo staničnu stijenku kako bi izazvali smrt bakterije. Kako mikoplazme i ureaplazme nemaju staničnu stijenku, takvi antibiotici nisu učinkoviti u suzbijanju njihovih infekcija. Stoga se u liječenju mora pribjegavati drugim vrstama antibiotika koji nisu na bazi penicilina.
Oko 75% zdravih, spolno aktivnih osoba nositelji su ureaplazme, dok ih mikoplazme nosi oko 15% zdravih, spolno aktivnih osoba. Zato se mikoplazme i ureaplazme najčešće javljaju kao prateće infekcije drugih bakterijskih upala, i rijetko samostalno izazivaju simptomatsku bolest, pa je stoga vrlo važno liječiti primarnu infekciju.
Osim urogenitalnih bolesti koje uzrokuju, među kojima su česte tzv. nespecifične upale mokraćne cijevi u muškaraca, te upale rodnice, vrata maternice i upalne bolesti zdjelice u žena, sve je više dokaza o njihovoj povezanosti s nastankom neplodnosti, patoloških trudnoća, upala plodnih ovojnica, prijevremenih porođaja i pobačaja u žena te povezanost s neplodnosti u muškaraca.
Simptomi infekcije mikoplazmama i ureaplazmom su nespecifični, a najčešće se javljaju kao urogenitalne infekcije mokraćne cijevi, rodnice ili vrata maternice. Vjerojatnije je da će kod muškaraca simptome uzrokovati Ureaplasma urealyticum, a kod žena Mycoplasma hominis. Ti simptomi kod muškaraca uključuju bol i peckanje prilikom mokrenja, nespecifičnu bol u donjem dijelu trbuha i gnoj u urinu. Kod žena se javljaju bolovi ili napetost u donjem dijelu trbuha, pojačani iscjedak iz rodnice i bolovi kod spolnog odnosa. Mogu se javiti mučnina i povraćanje, povišena tjelesna temperatura, nepravilna krvarenja kao i mokraćne tegobe poput boli i peckanja prilikom uriniranja.
Ako mikoplazme iz bilo kojih razloga dospiju u maternicu ili jajovode, mogu izazvati upalnu bolest zdjelice s razvitkom ožiljkastih promjena u zdjelici, apscesa (gnojnih nakupina) ili neprohodnost jajovoda. U oko 25% pacijentica s upalom jajovoda i jajnika (adneksitis) izolira se Mycoplasma hominis. Posljedice mogu biti neplodnost i izvanmaternična trudnoća.
Liječenju se treba ozbiljno pristupiti. Ako se radi samo o pratećoj infekciji, često se liječenjem samo osnovne infekcije razriješi i infekcija mikoplazmom odnosno ureaplazmom. Međutim ponekada su te infekcije upornije i liječenje osnovne upale nije dovoljno jer se simptomi zadržavaju i povećava se rizik od širenja bakterije na druge organe poput pasjemenika i testisa kod muškaraca ili maternice, jajovoda i jajnika kod žena s ozbiljnim posljedicama na plodnost. Tada treba primijeniti terapiju koja ciljano eliminira upravo mikoplazme i ureaplazme. Vrlo je važno ponoviti kontrolu nakon 2-4 mjeseca jer su recidivi (ponovne infekcije) česte. Također, važno je liječiti sve partnere, jer ovi uzročnici brzo mutiraju pa se ne stvara trajna imunost, stoga će neliječeni partner opet zaraziti partnera koji se liječio.
Sifilis je spolno prenosiva bolest uzrokovana bakterijskom spirohetom imena Treponema pallidum. Najčešći način prijenosa infekcije je spolnim odnosom; također se može prenijeti s majke na dijete tijekom trudnoće ili porođaja.
Sifilis je bolest koja prolazi kroz 4 klinički različita stadija: primarni, sekundarni, latentni i tercijarni sifilis. Sifilis se ponekada naziva “velikim imitatorom” zbog vrlo različitih načina kojim se može očitovati.
Sifilis se prenosi spolnim odnosom ili tijekom trudnoće s majke na dijete. Do zaraze dolazi kada uzročnik sa zaražene osobe uđe u tijelo zdrave osobe kroz sluznicu ili oštećenu kožu. Zaražena osobe je najzaraznija za vrijeme primarnog i sekundarnog sifilisa, a zarazu može prenijeti vaginalnim, oralnim ili analnim spolnim odnosom. Najveća mogućnost zaraze je kroz kontakt s ranom, obično na genitalnom području, za vrijeme primarnog sifilisa.
Primarni se sifilis tipično prenosi spolnim odnosom sa zaraženom osobom. U prosjeku 20-ak dana nakon zaraze, na mjestu ulaska u tijelo se pojavljuje kožna promjena, koja se naziva tvrdi čankir. U tipičnom obliku radi se o pojedinačnoj, čvrstoj, bezbolnoj kožnoj rani jasnih rubova koja ne svrbi i obično se nalazi na genitalijama, uz moguće iznimke. To je obično jedini znak zaraze, a u ovom stadiju bolesti zaraznost je visoka, obzirom na visoki zarazni potencijal tvrdog čankira u kojem ima jako puno spiroheta.
Sekundarni se sifilis razvija oko četiri do deset tjedana nakon infekcije. Sekundarni se sifilis može ispoljiti na više različitih načina. Najčešće se radi o vidljivim promjenama sluznice i kože te promjenama na limfnim čvorovima (limfadenopatija). Na trupu i ekstremitetima, uključujući i dlanove i tabane, može postojati simetrični crvenkasto ružičasti osip koji ne svrbi. Ponekada dolazi do pojave bradavičastih tvorbi na sluznicama. Te bradavice, koje se još nazivaju i ravnim kondilomima (condylomata lata), sadrže u sebi bakterije i imaju zarazni potencijal. Vrućica, grlobolja, malaksalost, mršavljenje, gubitak kose i glavobolja također mogu biti simptomi sekundarnog sifilisa. Simptomi koji su rijetkost su hepatitis, bolest bubrega, artritis, periostitis, neuritis vidnog živca, uveitis i intersticijski keratitis. Nakon nekoliko tjedana, ovi simptomi sekundarnog sifilisa se povlače, ali recidivi (povrat simptoma) su mogući.
Latentni sifilis naziv je za stadij bolesti u kojim nema znakova i simptoma bolesti, a zarazu u ovom stadiju moguće je potvrditi samo mikrobiološkim pretragama krvnog seruma. Latentni sifilis traje godinama, uz veliku varijabilnost.
Tercijarni se sifilis može podijeliti u tri različita oblika: gumozni sifilis, kasni neurosifilis i kardiovaskularni sifilis. Bez liječenja, tercijarni se sifilis razvija u oko trećine zaraženih osoba. U ovom stadiju, bolesnici više nisu zarazni.
Gumozni sifilis obilježen je stvaranjem kroničnih promjena guma, koje su mekana područja nekroze (smrti) tkiva okružena kroničnom upalnom reakcijom, a različite su veličine i nalik na tumor. Najčešće se mogu naći u koži, kostima i jetri, međutim takve se promjene mogu naći bilo gdje na tijelu. Neurosifilis se odnosi na infekciju koja zahvaća središnji živčani sustav. Kardiovaskularni sifilis se obično razvija 10–30 godina nakon zaraze. Najčešća mu je komplikacija sifilitični aortitis (upala stijenke aorte). Ovaj oblik sifilisa može biti vrlo opasan, jer može doći do pucanja aorte zbog trajnog oštećenja i proširenja, u čijem je slučaju ishod smrtan.
Dijagnozu sifilisa je u ranom stadiju teško postaviti. Ona se potvrđuje ili pomoću pretraga krvi ili neposrednim pronalaženjem pomoću mikroskopa. Pretrage krvi koriste se češće, jer se lakše izvode. Dijagnostičkim testovima nije moguće razlikovati o kojem se stadiju bolesti radi.
Sifilis je izlječiva bolest, a potrebna je jedna kura antibiotika za izlječenje. Najčešće se koriste antibiotici na bazi penicilina. U novije vrijeme primijećen je porast otpornosti na neke antibiotike, no u usporedbi s nekim drugim spolno prenosivim bolestima sifilis je relativno lako izlječiv.
Bakterijska vaginoza bolest je vagine uzrokovana bakterijama, u prvom redu bakterijom Gardnerella vaginalis. Treba naglasiti da bakterijska vaginoza nije klasična spolno prenosiva bolest, jer može biti prisutna i u spolno neaktivnih žena. Nadalje, iako se bakterijska vaginoza često povezuje sa spolnom aktivnošću, zapravo nema konkretnih dokaza da se spolnim odnosima i prenosi. Umjesto toga, smatra se da spolna aktivnost i drugi faktori kao što su upotreba irigatora za vaginalno ispiranje, menopauza i antibiotici utječu na normalnu vaginalnu floru, te time pogoduju prekomjernom rastu bakterija poput Gardnerelle vaginalis, koje se već nalaze u vaginalnom području i čine dio normalne vaginalne flore.
Nakon što dođe do prekomjernog rasta Gardnerelle, mijenjaju se svojstva vaginalnog okoliša (u prvom redu smanjuje se kiselost), pa dolazi do daljnjih promjena u bakterijskoj ravnoteži vaginalne flore koja pogoduje prekomjernom rastu i drugih bakterijskih vrsta kojima pripadaju i Mycoplasma, Peptostreptococcus, Bacteroides, Fusobacterium i dr. Ovakav poremećaj u odnosu "dobrih" i "loših" bakterijskih vrsta koji pogoduje prekomjernom rastu bakterija naziva se bakterijska vaginoza.
Najčešći simptom bakterijske vaginoze je abnormalan bjelkasto-sivkasti vaginalni iscjedak neugodnog mirisa (podsjeća na miris ribe) koji može biti nešto obilniji nakon spolnog odnosa. Drugi karakteristični znakovi upale su rijetki pa se stoga rijetko viđa značajna iritacija, bol, crvenilo ili svrbež.
Dijagnozu postavlja ginekolog na temelju karakterističnog neugodnog mirisa iscjetka, povišene pH vrijednosti (smanjena kiselost), te mikroskopskom analizom iscjetka. Kada se uspostavi dijagnoza, pristupa se liječenju. Ovdje glavnu ulogu imaju antibiotici koji su vrlo učinkoviti u suzbijanju bakterijske vaginoze. Drugi postupci u liječenju ili prevenciji ponovne pojave bakterijske vaginoze uključuju konzumiranje probiotika i prebiotika koji pogoduju rastu "dobrih" bakterija koji vračaju normalnu vaginalnu kiselost, u prvom redu bakterije roda Lactobacillus, s ciljem povrata normalne ravnoteže u vaginalnoj flori.
Svakako treba izbjegavati upotrebu irigatora za vaginalno ispiranje, osobito prekomjernu upotrebu, jer stalno ispiranje vaginalne flore dovodi do narušavanja vaginalne kiselosti i jedan je od glavnih i najčešćih izravnih uzročnika bakterijske vaginoze.
